hatzivelkos

ponedjeljak, 29.12.2008.

Hrvatska i Slovenija – osamnaest godina sramote

Osamnaest godina.

Osamnaest godina, i evo, ulazimo u devetnaestu. Toliko dugo traje situacija između Hrvatske i Slovenije, koja se nakon svog tog vremnena može nazvati samo jednim imenom – sramotom. Sve to vrijeme svjedočimo upornom i nezaustavljivom radu političkih elita obje države na sustavnom urušavanju odnosa, a sve radi ispraznih politikantskih (ne političkih!) pozicija, i još više radi sustavnog odsustva hrabrosti. Hrabrosti suočavanja sa vlastitim narodom, pa i onda kada "vijesti" nisu dobre. Ovih osamnaest godina demonstriralo nam je apsolutni državnički deficit u političkim strukturama obje zemlje, koji jedino može rezultirati današnjom situacijom – sramotom.

Političari obje zemlje cijelo vrijeme demonstriraju sustavan odmak od zaštite nacionalnih interesa svoje države, i to upravo na žestokoj retorici obrane istih. Prvi i najosnovniji nacionalni interes svake države je (dugoročno) rješavanje problema njezinih građana. Obje su države svojom bilateralnom politikom na tom pitanju debelo zakazale, te su, štoviše, potencirale probleme svojih građana.

Politika koju slovenski političari vode prema Hrvatskoj je sramotna, a "stranački koncenzus" po tom pitanju je vrhunska deklaracija sramotnog ponašanja i neodgovornosti prema slovenskom narodu. Politika koju hrvatski političari vode prema Sloveniji je sramotna, a "nacionalno busanje“ i "laganje narodu u oči“ je vrhunska deklaracija sramotnog ponašanja i neodgovornosti prema hrvatskom narodu.

Nažalost, ni Slovenija ni Hrvatska do današnjeg dana nisu imali državnika koji bi hrabro stao pred vlastitu javnost – i zbog nacionalnog interesa – stavio točku na ovu sapunicu. To bi vjerojatno bilo teško, dočekano sa neodobravanjem, vjerojatno i okarakterizirano kao "izdaja", no to je jedini državnički odgovoran potez koji političar odgovoran prema javnosti i dugoročnim interesima iste – mora imati snage povući. I u tom kontekstu, moram reći danas i ovdje:

Sporazum Drnovšek-Račan je bio dobar, ukoliko je predstavljao dio šireg rješenja svih otvorenih pitanja između naše dvije zemlje.

Političar koji nema snage tu rečenicu reći hrvatskoj javnosti, nema snage ni osigurati dugoročnu dobrobit za ovu zemlju. Sve ovo vrijeme gledamo političare koji, i u najvažnijim pitanjima dugoročnog nacionalnog interesa, prvenstveno gledaju dojam koji ostavljaju u javnosti. Što je savršeno logično, ukoliko se nastupa sa pozicije kratkoročne dobiti kroz pobjedu na slijedećim izborima. No to je u konačnici politika suprotna dugoročnim interesima ove zemlje i svakog pojedinca koji živi u njoj.

Posebno je bolno kada ta ista elita koristi poziciju "leadershipa“ kada nastupa prema javnosti. "Leadership“ koji u svojim nastupima prezentira Vesna Pusić, ali i Ivo Sanader, predstavljaju krajnju deformaciju tog pojma. Poziv na nebojkotiranje slovenskih proizvoda, ni približno nije leadership političke elite, već apsolutni minimum koje demokratsko političko vodstvo mora pružiti svojoj javnosti. Za razliku od te poze, leadership je iskreno suočavanje javnosti sa istinom, povlačenje (pa i bolnih) kompromisa sa pozicija iskrenog autoriteta koji javnosti jamči dugoročni napredak.

No takvih političara u ove dvije zemlje nema. Svi podilaze javnosti i medijima. I zato je potreban jedan ubrzani tečaj realnosti:

Savudrijska vala / Piranski zaljev NIJE pitanje od nacionalnog interesa.

A pogotovo to nije pitanje otimanja / prodaje zemlje, nego tek o problemu povlačenja granice na moru, koja u ovom trenutku još i ne postoji. Ne može se oteti, baš kao ni prodati nešto što ne postoji.

Štoviše, Piranski zaljev NIJE pitanje ni od slovenskog naconalnog interesa, već se radi o prilično iracionalnoj težnji zadovoljavanja forme. Naglašavam ovo „forme“, budući kvalitetni ugovori o korištenju mora koji prate definiranje granice uređuju sve situacije s kojima se susreće običan čovjek – od ribolova na dalje. Pitanje same jurisdikcije na uskom prolazu („dimniku“) je onda gotovo uistinu pro-forma. Pogotovo ako se sagleda u kontekstu neminovnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

Konačno, nužno je uočiti da je ponašanje politike s obje strane granice posljednjih osmanaest godina usmjereno izrazito PROTIV vlastitih nacionalnih interesa. I to ne samo kroz djelovanje koje de-facto otežava život ljudima s obje strane granice, već i kroz perspektivu dugotrajnih interesa. Interes je Hrvatske da uđe u EU (o tome malo kasnije), interes je Slovenije da zadrži respektabilnu poziciju (i snagu utjecaja koja prati takvu poziciju), za razliku od sadašnjeg ozbiljnog narušavanja vlastite vjerodostojnosti u očima europkih zemalja. I konačno, interes je obje zemlje izgradnja kvalitetnih dobrosusjedskih odnosa, koji donosi isključivo gospodarski napredak.

ZERP nije nacionalni interes

I što je još važnije, bitno je shvatiti da je mrtav. Ozbiljno se razbolio onog trenutka kada se Račanova vlada odlučila za odgodu primjene, a preminuo je kada je to isto po prvi puta napravila Sanaderova vlada. Te su dvije odluke poslale jasnu poruku zemljama Europske unije da Hrvatska pitanje ZERPa ne smatra pitanjem bitnim za nacionalni interes, već da se radi o predstavi za domaću javnost. Oba puta su temu isforsirale političke snage čiji je primarni interes bio podlaziti javnosti, dok Račan, baš kao i sa Savudrijskom valom, nije imao dovoljno snage / hrabrosti da pitanje istjera na čistac, već je pristao na (kratkoročno profitabilne) kompromise.

No ne staje sve na konstataciji da je ZERP mrtav. Taj pojas - način na koji se provodila njegova "primjena“, način na koji se osiguravalo gospodarenje tim područjem, i na kraju način njegovog donošenja - nikada nije predstavljao nacionalan interes, već doslovno golu predstavu za javnost.

Da se razumijemo, ekološko i financijsko gospodarenje tim pojasom bez sumnje predstavlja vrhunski nacioalan interes. No taj interes podrazumijeva razvoj ribarske flote, razvoj obalne straže, te razvoj zakonskog sustava i prakse. Nitijedan od tih aspekata nije zadovoljen u posljednjih osamnaest godina, te zbog toga ZERP, ovakav kakav je, ne predstavlja nacionalni interes, već jedino grubu šalu na račun hrvatske javnosti. I interes političkih struktura koji na toj obmani grade politički image.

Put za jedinu istinsku zaštitu hrvatskog epikontinentalnog pojasa u ovom trenutku vodi kroz institucije Europske unije, te kroz (financijske) programe Unije koji će omogućiti ubrzani razvoj gore pobrojanih prioriteta. I zbog toga je ulazak u EU jedan od nacionalnih prioriteta.

Za razliku od ova dva pitanja koja se godinama u našoj javnosti i politici guraju kao primarni politički interes Hrvatske, nekoliko istinskih nacionalnih interesa se koči i narušava. Upravo tom istom politikom napuhavanja mišića. Rješavanje pitanja Ljubljanske banke je stvarni nacionalni interes, kako za Hrvatsku tako i za Sloveniju. Rješavanje pitanja nuklearke u Krškom je realni nacionalni interes. Izgradnja usuglašene energetske strategije i proširivanje kapaciteta NE Krško jest zajednički interes. Zajednički gospodarski nastup prema trećim tržištima (pogotovo velikim poput Kine ili Rusije) jest nacionalni interes obje države. Zajednički ili usaglašeni nastup u institucijama Europske unije je realni nacionalni interes obje države. Itd itd...

Svi ti realni zajednički interesi za to vrijeme stoje, dok se političari naše dvije zemlje glođu oko iracionalnih pitanja. Kada se važnost tih pitanja oko kojih se svađamo, usporedi sa važnosti realnih nacionalnih interesa obje države, i kroz perspektivu izgubljenih osamnaest godina, jedino se može zaključiti da su i Hrvatskoj i Sloveniji pod hitno potrebni hrabri i odgovorni političari.

Hrabri, zato jer izlazak pred nahuškanu i godinama pogrešno usmjeravanu javnost zahtjeva iznimnu dozu političke hrabrosti. Odgovorni, zato jer bez odgovornog pristupa prema realnim interesima javnosti (u obje države) možemo bez problema izgubiti još osamnaest godina samo zato da bi – na štetu javnosti – produžili političko lešinarenje neodgovornim pojedincima i skupinama.

- 18:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 23.12.2008.

Jednakošću po dijaspori

Pitanje glasovanja hrvatskih državljana u 11. izbornoj jedinici bitna je tema hrvatske političke scene od trenutka kada taj koncept uveden u hrvatko izborno zakonodavstvo. Tako je i posljednja predizborna kampanja svojim velikim dijelom bila obilježena glasovanjem "dijaspore". Kako kroz službene promotivne spotove , tako i kroz službenu i neslužbenu parodiju. Oko tog pitanja lomila su se mnoga politička koplja i argumenti. Kritika je uglavnom išla po liniji da glasanje "dijaspore" nije primjereno budući ti glasači ne plaćaju porez u ovoj zemlji, niti podliježu zakonima koje donosi Sabor u koji biraju zastupnike. Pravo glasa "dijaspore" uglavnom se branilo hrvatskim Ustavom, i jednakim biračkim pravom za sve državljane.

No, da li Zakon o izboru zastupnika uistinu garantira jednakost svih građana RH u konzumiranju svojih glasačkih prava?

Kao što je vidljivo iz članka 41. Zakona o izborima zastupnika [pdf file], broj zastupnika dodjeljenjih 11. izbornoj jedinici određuje se pomoću količnika, koji je pak određen brojkom važećih glasova u prvih deset izbornih jedinica. Dakle, broj zastupnika iz jedanaeste izborne jedinice je varijabilan, i na taj broj utječe izlaznost u prvih deset jedinica.

To znači da glasači sa prebivalištem u RH, pored biračkog prava koje ostvaruju glasajući u svojoj jedinici, konzumiraju još jedno biračko pravo - ono da odrede broj zastupnika u jedanaestoj izbornoj jedinici. S druge strane, birači iz jedanaeste izborne jedinice to pravo jednostavno - nemaju. Bez obzira kolika je izlaznost u toj jedinici, broj zastupnika u prvh deset jedinica je nepromjenjiv.

Dakle, ovako formuliran Zakon o izboru zastupnika u nepovoljan (nejednak) položaj dovodi glasače u jedanaestoj izbornoj jedinici, budući očigledno ne uživaju jednaka biračka prava kao birači sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj.

Razlika se dodatno potencira kada se promotre birači koji nisu izašli na glasanje. Tako birači koji ne izađu na glasanje u prvih deset izbornih jedinica ne utječu (direktno) na broj zastupnika iz svoje izborne jedinice. To kod birača u jedanaestoj izbornoj jedinici nije slučaj. U jedanaestoj izbornoj jedinici svaki birač koji ne izađe na birališta direktno smanjuje broj zastupnika iz te jedinice, pa samim tim umanjuje i biračko pravo birača koji su izašli na izbore, u usporedbi sa pravima birača u prvih deset jedinica.

Dakle, Zakon o izboru zastupnika ne jamči jednako izborno pravo svim državljanima Republike Hrvatske, već dio njih – one koji glasaju u jedanaestoj izbornoj jedinici – dovodi u neravnopravan položaj.

Vjerujem da je stoga red da se svi solidariziramo sa glasačima jedanaeste izborne jedinice, te da Saboru putem Ustavnog suda poručimo – jednako glasačko pravo svima, a ne samo njima (nama).

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.12.2008.

Izborni teatar apsurda

Kao što ste mogli vidjeti na ovom linku, Ustavnom sudu je predan prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 41. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, U ovom dnevniku želim detaljnije pažnju posvetiti jednom od dva razloga zbog kojeg smatramao da Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije u skladu sa Ustavom - broju zastupnika u Hrvatskom saboru koje taj zakon propisuje. Prije nego li uđemo u detaljniju analizu, ponovimo pravne osnove ovog prijedloga.

Članak 71. Ustava Republike Hrvatske glasi:

Članak 71. Ustava RH

Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem.

S druge strane, članak 41. Zakona o izborima zastupnika [pdf file] navodi:

Članak 41. Zakona o izborima zastupnika

Broj zastupnika koji će izabrati birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj u posebnoj izbornoj jedinici utvrđuje se na sljedeći način:

Ukupni broj važećih glasova birača u deset izbornih jedinica u Republici Hrvatskoj dijeli se sa 140 koliko se ukupno zastupnika bira u tim izbornim jedinicama. Dobivenim rezultatom (količnikom) dijeli se broj važećih glasova u posebnoj izbornoj jedinici. Rezultat koji se dobije jest broj zastupnika koji je izabran u posebnoj izbornoj jedinici. Ako rezultat nije cijeli broj, zaokružuje se na cijeli broj od 0,5 na više, a ispod 0,5 na niže.

E taj je članak problematičan. Naime, baš kao što je opisano u našem prijedlogu, zakonodavac kod određivanja broja zastupnika ne može spekulativno pristupati nepoznatom brojkom važećih glasova. Ukoliko krenemo od pozitivne pretpostavke da će svi pristupiti glasovanju i da će svi glasovi biti važeći, tada prema popisu birača sa parlamentarnih izbora održanih 2007, količnik propisan člankom 41 iznosi 27319 (3824731 glasača sa prebivalištem u RH podijeljen sa brojem pripadajućih zastupničkih mjesta, tj. 140). Kada se tim količnikom podijeli broj glasača 11. izborne jedinice (koji prema popisu birača sa posljednjih izbora iznosi 404950) dolazimo do brojke 14,82, odnosno 15 zastupnika predviđenih za 11. izbornu jedinicu.

Tu Zakon o izborima zastupnika već pada, budući kada tih 15 zastupnika pribrojimo fiksnom broju od 140 zastupnika biranih u prvih deset izbornih jedinica, te brojci od 8 zastupnika nacionalnih manjina, dolazimo do 163 zastpnika, što je veće od broja zastpunika propisanog člankom 71. Ustava Republike Hrvatske.

No izborni teatar apsurda tek počinje.

Naime, osim što prilikom kreiranja zakona, zakonodavac treba krenuti od pozitivne pretpostavke da će svi birači izaći na birališta, te da će svi glasovi biti važeći, u obzir treba uzeti i ostale moguće ishode koje omogućava ovaj Zakon o izboru zastupnika, te pravilnim formulacijama i postavljanjem ograničenja osigurati da Zakon o izboru zastupnika ne producira neustavan broj zastupnika.

A baš na tom pitanju Zakon o izboru zastupnika počinje proizvoditi nevjerojatne rezultate.

Pretpostavimo, na primjer, da se neka od velikih političkih stranaka u Hrvatskoj odluči na legitiman politički potez – poziv na bojkot izbora, i neka taj poziv rezultira malenim odazivom glasača na birališta, recimo 30%. Neka se na istim izborima postigne (relativno) visoka mobilizacija biračkog tijela u jedanaestoj izbornoj jedinici, recimo 57%.

Ovaj primjer nije po ničemu posebno nevjerojatan, ali ipak proizvodi nevjerojatne rezultate. Količnik propisan člankom 41. Zakona o izborima zastupnika u ovom slučaju bi iznosio 8195,85, a broj zastupnika dodjeljen jedanaestoj izbornoj jedinici – 28 (dvadeset i osam)! Sto znači da bi Sabor brojio 176 zastupnika.

Za ilustraciju, dvadeset postotna izlaznost u Hrvatskoj, kombinirana sa osamdeset postotnom izlaznošću u jedanaestoj izbornoj jedinici, rezultirala bi sa 59 zastupnika (tzv) dijaspore, odnosno 207 zastupnika u parlamentu, a kad bi stvar doveli do apsurda, te analizirali situaciju u kojoj je u Hrvatskoj na izbore izašao samo jedan birač, a u jedanaestoj izbornoj jedinici svi, dobili bi parlament sa 56 693 000 (pedeset i šest milijuna šesto devedeset i tri tisuće) zastupnika iz dijaspore!

No, tu nije kraj nebulozama koje proizvodi Zakon o izborima zastupnika u cjelini. Naime tu je i članak 42. koji u kombinaciji sa analiziranim člankom 41. može proizvesti razne zanimljivosti. Dakle, članak 42. glasi ovako:

Članak 42. Zakona o izborima zastupnika

Ukupni broj zastupnika izabran od birača koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj u posebnoj izbornoj jedinici utvrđen prema članku 41. ovoga zakona dijeli se između lista kandidiranih u toj izbornoj jedinici prema odredbama članka 37. do 39. ovoga Zakona.

Spomenuti članci opisuju postupak dodjele mandata po izbornim jedinicama (u javnosti poznati kao D'Hondtova metoda):

Članak 37. Zakona o izborima zastupnika

Broj zastupnika koji će biti izabran sa svake liste izborne jedinice utvrduje se na sljedeći način:

Ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista (biračka masa liste) dijeli se s brojevima od 1 do zaključno 14, pri čemu se uvažavaju i decimalni ostaci. Od svih dobivenih rezultata, zastupnička mjesta osvajaju one liste na kojima se iskaže 14 brojčano najvećih rezultata uključujući decimalne ostatke. Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih mjesta u Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata među 14 brojčano najvećih rezultata.

Članak 38. Zakona o izborima zastupnika

Pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju liste koje na izborima dobiju najmanje 5% važećih glasova birača.

Članak 39. Zakona o izborima zastupnika

Sa svake liste izabrani su kandidati od rednog broja 1. pa do rednog broja koliko je određena lista dobila zastupničkih mjesta. Zamjenici zastupnika sa svake liste izborne jedinice su kandidati koji nisu izabrani.

Ovim člancima je jasno propisano da pojedina lista može dobiti najviše 14 zastupnika u pojedinoj jedinici (zbog toga što se rezultat svake liste dijeli brojevima od 1 do 14, ali ne i dalje), te da u podjeli mandata sudjeluju samo one liste koje su prešle prag od 5%.

To je inače OK, ali problemi nastaju ukoliko neka od izbornih jedinica (a to se može desiti samo kod jedanaeste izborne jedinice) dobije više od 14 mandata za popunjavanje. Tako se u gore opisanom slučaju u kojemu jedanaestoj izbornoj jedinici pripada 28 mandata može dogoditi da drugoplasirana stranka sa osvojenih 5,01% glasova dobije 14 mandata – isto kao i prvoplasirana stranka koja (na primjer) osvaja 80% glasova u toj izbornoj jedinici.

No još je apsurdnija sitaucija u kojoj samo jedna lista pređe izborni prag. Tada jedan članak propisuje popunjavanje (npr) 28 mjesta u parlamentu, dok drugi članak istog zakona «dozvoljava» popunjavanje «samo» 14 mjesta. Mislim da se takva situacija s punim pravom može okarakterizirati kao ustavno-pravna kriza.

Zaključak bi jednostavno glasio da se izglasavanjem Zakona o izborima zastupnika, zakonodavac ponašao kao da je navratio u lokalnu kladionicu – ako bude sreće (tj. ako izlaznost bude odgovarajuća), izborima nećemo kreirati ustavnu krizu. A ako ne bude sreće.... ne pitaj.

E pa, mi smo se odlučili zapitati. Mogućnost ulaska u ustavnu krizu izborom 163 zastupnika u Sabor je prevelika da bi se to pitanje jednostavno ignoriralo. Dovoljno je da izlaznost u jedanaestoj izbornoj jedinici bude jednaka kao u prvih deset.

Loptica je na Ustavnom sudu.

- 00:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 20.12.2008.

Blogerska pomoć Fintiću i osuda progona Peratovića

Prenosim jučerašnje priopćenje za javnost HBOa. Osobito skrećem pažnju na otvoreni račun solidarnosti za pomoć Damiru Fintiću.

----------------------------------------------------------

Hrvatska blogerska organizacija izražava zabrinutost zbog slučajeva ugrožavanja slobode misli i govora na internetu, kojima smo svjedoci proteklih tjedana.

1. Slučaj Damira Fintića (portal vukovarac.net)

Facebook grupa "Blogerska solidarnost"

U priopćenju od 17. listopada 2008., Hrvatska blogerska organizacija iznijela je podatke o sustavnom, bjesomučnom i obijesnom progonu, kojem je izložen naš kolega Damir Fintić, pokretač portala vukovarac.net, od strane bračnog para Vladimira i Dragice Štengl. Koristeći usluge uglednog i skupog odvjetničkog ureda, u kojem radi i njihov sin, pokrenuli su čak šest sudskih tužbi. Smatramo da su u tijeku procesa povrijeđena temeljna ljudska i građanska prava i slobode Damira Fintića, te je ugroženo ustavno načelo slobode govora. Sudovi su primjenjivali zakon neujednačeno i nekonzistentno, što je omogućilo da supružnici Štengl koriste utjecaj koji kao lokalni politički moćnici bez sumnje imaju, da zlorabe pravosuđe te guše javnu kritiku i slobodu govora u gradu Vukovaru i u Republici Hrvatskoj.

U posljednja dva mjeseca došlo je do određenog napretka u postupanju sudova u zaštiti osnovnih prava građanina Damira Fintića, ali supružnici Štengl i dalje nemilosrdno koriste sve pravne smicalice.

Od siječnja ove godine, suprotno važećem zakonu, na osnovu dva rješenja o ovrsi Damiru Fintiću se oduzima cjelokupna plaća, te u cjelosti svi ostali prihodi. Tako on za osnovno preživljavanje ovisi o pomoći obitelji i prijatelja.

Županijski je sud nedavno zaključio da je ova odluka neodrživa, te je naložio općinskome sudu u Vukovaru da se Fintićevi bankovni računi odblokiraju i da se skidati može samo samo jedna trećina plaće. Štenglovi su međutim uložili zahtijev za reviziju, pa odluka nije stupila na snagu. Građanin Republike Hrvatske Damir Fintiću, u 21. stoljeću, iako radi, ostaje bez prihoda za život u faktičkom dužničkom ropstvu! To ja apsurdno i neodrživo.

Hrvatska Blogerska Organizacija otvorila je račun na koji možete uplatiti svoju donaciju solidarnosti za Damira Fintića i portal vukovarac.net.

Broj računa: 2407000-1500314167 OTP Banka
Svrha uplate: donacija za Damira Fintića, Vukovar
Primatelj: HBO

Svojom donacijom pomoći ćete Damiru Fintiću da podmiri iznos dosuđene odštete bračnom paru Štengl (70.000 kuna do sada) i da osigura pravnu pomoć za nastavak postupka na višim sudskim instancama (Ustavni sud RH i Europski sud za ljudska prava). Apeliramo na sve građane Republike Hrvatske da pokažu solidarnost prema progonjenome, te pomoć za zaštitu osnovnih ljudskih prava, što nam je svima u interesu.

HBO vam zahvaljuje na potpori!

Vukovarac.Net je web stranica pokrenuta 2002. godine s osnovnom željom uspostavljanja ratom pokidanih veza među Vukovarcima diljem svijeta te informiranja putem postavljenih kategorija s izrazitim naglaskom na interaktivnost među posjetiteljima metodama slobodnog pristupa bez registracije. Vukovarac.Net je stranica Vukovaraca i svih prijatelja toga grada širom svijeta. Na programiranju, oblikovanju, dizajniranju te postavljanju sadržaja na stranici Vukovarac.Net rade zainteresirani ljudi dobre volje bez novčane naknade. (preuzeto s: http://www.vukovarac.net/uvjeti.php )

2. „Slučaj facebook" i tužbe protiv novinara

Facebook grupa "Zaustavimo Karamarkov progon novinara Margetića i Peratovića"

Istraživački novinar i nezavisni bloger Željko Peratović konstantno je zbog svojeg pisanja izložen prijetnjama, o čemu je i Hrvatsko novinarsko društvo izvijestilo u tzv. "Bijeloj knjizi". Policija i DORH do danas nisu izvjestili Peratovića o tome što su poduzeli i da li je nešto otkriveno o pošiljatelju prijetećih poruka, od kojih citiramo jednu, poslanu nakon napada na novinara Dušana Miljuša: "Trebalo mu je rascopati glavu popola i prosuti mu mozak po ulici i onda krenuti redom po svim novinarima, a prvo tebe Peratovicu." Po informaciji dobivenoj od blog.hr još 4. prosinca, IP adrese s koje su stigle prijetnje dostavljene su policiji.

Željko Peratović je bio izložen problematičnim postupcima u istrazi zbog navodnog odavanja vojne tajne, koja je protiv njega bila pokrenuta, o čemu su mediji prošle godine opsežno izvještavali (pretražen je stan i zaplijenjena tri računala, te nisu bila vraćena mjesecima). Tri kaznene prijave protiv njega, temeljem predistrage koju su kod Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića pokrenuli inicirali sadašnji ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko i sadašnji šef SOA-e Josip Buljević, još uvijek, nakon godinu dana, "vise u zraku".

Sada je ministar Tomislav Karamarko podnio optužni prijedlog protiv slobodnih novinara Željka Peratovića i Domagoja Margetića "za širenje lažnog i uznemirujućeg sadržaja". Ne ulazeći u detalje sudskog postupka, HBO izražava zabrinutost zbog načina, na koji je ministar najavio tužbe (ne navodeći imena), u intervjuu jednim dnevnim novinama.

Tomislav Karamarko komentirao je "slučaj facebook", gdje je policija privela Nikšu Klečaka, pokretača facebook grupe "Kladim se da ću prikupiti 5000 facebookera koji ne vole Ivu Sanadera". Smatramo očitim da se u slučaju fotomontaže s nacističkim oznakama radi o satiri; na internetu se može naći desetine sličnih, npr. i sa Hillary Clinton. Nema nikakve potrebe da se zbog toga ljudima upada u stan i privodi ih. Autori takvih montaža očito ne šalju pozitivnu poruku o nacizmu; upravo suprotno! A ta montaža uopće i nije bila objavljena na Klečakovoj grupi, nego već tri i pol godine postoji na internetu, što je pomoću googlea lako ustanoviti za nekoliko minuta.

Smatramo vrlo uznemirujućim slijedeće riječi ministra unutrašnjih poslova: "Zalagat ćemo se za donošenja zakona koji će biti precizniji, dati jasniji okvir i olakšati nam postupanje. (...) No, doista smo u sivoj zoni kada je riječ o internetu." S obzirom na kontekst u kojem su date, uzevši u obzir i druge znake panike koje su predstavnici vlasti pokazali u odnosu na internet, blogove i facebook (prosvjed "Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!" 5. prosinca), smatramo da se radi o pokušaju zastrašivanja svih građana, koji koriste internet kao sredstvo priopćavanja.

3. Zaključak: Ne dozvolimo, da u Hrvatskoj uskrsne avet verbalnog delikta!

Smatramo da se u slučajevima sudskih progona Damira Fintića, Željka Peratovića i Domagoja Margetića radi o metodi kršenja prava na slobodu mišljenja i govora, poznatoj po engleskoj kratici SLAPP, u prijevodu na hrvatski: STUPAG - Strateška tužba protiv aktivizma građana.

A Strategic Lawsuit Against Public Participation ("SLAPP") is a lawsuit or a threat of lawsuit that is intended to intimidate and silence critics by burdening them with the cost of a legal defense until they abandon their criticism or opposition. Winning the lawsuit is not necessarily the intent of the person filing the SLAPP. The plaintiff's goals are accomplished if the defendant succumbs to fear, intimidation, mounting legal costs or simple exhaustion and abandons the criticism. A SLAPP may also intimidate others from
participating in the debate.

Hrvatska blogerska organizacija brani i branit će, za blogere, druge korisnike interneta i sve građane, načelo koje je sadašnji predsjednik Sabora RH 1980-ih godina, kao odvjetnik u bivšoj Jugoslaviji, izrazio riječima: "Sloboda i pravo izražavanja mišljenja su vrijednost urođena čovjeku, vrijednost koja ga čini čovjekom." Zato su danas zaštićeni hrvatskim Ustavom i zakonima, kao i međunarodnim dokumentima koje je Republika Hrvatska ratificirala. Ne smijemo dozvoliti da godine 2008. u samostalnoj Hrvatskoj uskrsava avet "delikta mišljenja"!

Hrvatska blogerska organizacija
Dr. sc. Zvonimir Vanjak (Zvone Radikalni), predsjednik HBO

- 20:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2008.

06.12.2008. - dan poslije

Ok, najlakše je biti general nakon bitke, no moja namjera nije "soliti pamet", već pokušati nešto naučiti i iz ovog iskustva. Uostalo, sve ove teze već su prezentirane u mom dnevniku Prosvjedi 5.12. - TIPs and TRICKs. Kao što i sam naslov sugerira, radi se o osobnoj rekapitulaciji prosvjeda 05.12. Prvi osjećaj koji se kod mene javio jest - razočaranje. Naravno, nakon toga slijede mnoge racionalizacije, ali gorak aftertaste prvog dojma ostaje. No zašto se tako osjećam? Prvenstveno, zbog toga što mislim da je ovaj prosvjed bio jedna velika promašena šansa. Ovo društvo je na mnogim razinama zrelo za demokratski iskorak - i ovaj prosvjed je mogao - trebao - biti jedan od katalizatora tog procesa. Ali nije. I to, po mom mišljenju, prvenstveno iz koncepcijskih razloga.

Svrha?

Jedno od osnovnih pitanja koje pred sebe moraju postaviti organizatori ovakvih događaja jest - zašto organiziramo prosvjed? Prosvjed može imati izrazitu političku snagu, i može poslužiti kao djelotvorno sredstvo političkog pritiska, ako je smješten u ispravan kontekst. Tako su na primjer (istinski) masovni sindikalni prosvjedi od prije nekoliko mjeseci kritizirani kao promašeni čin, kojim je frustrirano radništvo samo iskalilo dio svog nezadovoljstva. Pa ipak, danas se pokazuje da je sindikalno pokazivanje mišića ostvarilo svoj cilj - u trenutku kad sindikati odbijaju vladine prijedloge o zamrzavanju plaća i prijete štrajkom, vlada popušta. Ta je snaga javnog pritiska, između ostalog, izgrađena i sindikalnim prosvjedom.

Ovakva vrsta prosvjeda nije mogla računati sa dugoročnim građenjem snage javnog pritiska, već se mogla koncentrirati jedino na postizanje ad-hoc rezultata, i senzibiliziranje javnosti za određenu problematiku. Tu je jednim dijelom prosvjed i uspio, no ne u potpunosti (pa ni većim djelom) svojom zaslugom - no o tome malo kasnije. Temelj djelovanja u takvoj situaciji jest jasno formuliranje tog zajedničkog nazivnika. A to u ovoj akciji nismo vidjeli - sve je ostalo na "listi zahtjeva" koja - zbog svoje šarolikosti, populizma, nekonzistentnosti, ali i preopširnosti - to nije mogla biti.

Kome?

Drugo osnovno pitanje, koje je po mom mišljenju također zanemareno jest - kome se ova akcija obraćala, i paralelno s tim - na koji način. Sam početak je bio prilično autističan - zanesenost desecima tisuća ljudi koji su se priključili Facebook grupi je bila očigledna, i jedno se vrijeme očigledno živjelo u uvjerenju kako je to dovoljno. No brojka od pedesetak tisuća ljudi koji klikne mišem nema ništa zajedničko sa brojem ljudi koji se na kraju uistinu pojavi na cesti. Danas se pokazuje da su i upozorenja o "svakom desetom članu grupe koji bi se mogao pojaviti na prosvjedima" bila daleko preoptimistična. U određenom trenutku na grupi se čak pojavila i obavijest kako pokretači i koordinatori ne misle davati nikakve izjave medijima, da bi se na kraju ipak iskristalizirala pozicija glasnogovornika akcije, i kakvi takvi obrisi medijskog nastupa. No sve je to bilo nedovoljno.

Osim toga, organizatori su za medijski nastup izabrali "negativnu kampanju" ističući negativnosti, te računajući na (opravdan) gnjev mnogih građana koji se već neko vrijeme taloži - a kojemu bi ovaj prosvjed mogao poslužiti kao izuzetan ispušni ventil. No uskoro je taj pristup počeo proizvoditi i svoje popratne efekte, pa se tako organizacija prosvjeda svojim negativističkim nastupom zamjerila ili barem udaljila od mnogih potencijalnih sudionika. Na primjer, napadi na SDP, i još gore, članove SDPa koji su se odigrali na forumu grupe nisu donjeli nitijednog novog prosvjednika. A vrlo su vjerojatno otjerali mnoge. I sam sam tada na toj grupi pisao kako "nabrijani" sigurno dolaze, te da se organizatori moraju medijski boriti za one koji nisu u toj skupini - a koji čine debelu većinu u našem društvu. To je zadatak, koji se po mom mišljenju može obaviti jedino afirmacijskim, "okupljajućim", pozitivnim nastupom, a ne obrnuto.

I u tom trenutku je organizatorima prosvjeda - pala sjekira u med.

Policija je privela Nikšu Klečka zbog kreiranja Facebook grupe "Kladim se da mogu skupiti 5000 ljudi koji ne vole Sanadera" i navodnog postavljanja fotomontaže Ive Sanadera u nacističkoj uniformi. Prvo i najvažnije - sve to što se događalo sa i oko Nikše nema nikakve direktne veze sa prosvjedom najavljenim za 05.12. Nikša Klečak je član stranke, i to štoviše predsjednik ogranka Foruma mladih SDPa, stranke koju ovaj prosvjed direktno proziva i stigmatizira. Problematika slobode javne riječi i političke satire, te totalitarno djelovanje ambicioznih dijelova policijskog sustava nisu niti u jednom trenutku bili dio "zahtjeva" koje su organizatori prosvjeda javno formulirali.

Jedina poveznica između ta dva događa je - Facebook.

No to je bilo dovoljno. Još jedan totalitaran čin policije (privođenje aktivista koji su ljepili postere) u medijima je sveden na zajednički nazivnik - "afera Facebook" - i organizacija prosvjeda "Stegnite vi svoj remen bando lopovska" je iznenada dobila izuzetan medijski prostor. A da nije luk jela niti luk mirisala. I baš je ta medijska prezentacija ta dva odvojena događaja pod istim imenom, formulirala zahtjev koji prosvjedima nedostaje od prvog dana. Formulirana je jedna rečenica pod kojom su novinari, direktno ili indirektno, stali afirmirati prosvjede - borba za slobodu javne riječi. I kao što sam rekao na početku, i bez vlastite zasluge, kampanja za prosvjed je dobila novi zamah. Osobno vjerujem da su ti događaji direktno doveli više od polovine ljudi koji su se jučer okupili na gradskim trgovima (po medijima se priča o sve skupa 3000, a na Facebook grupi o 6000 - no volio bih vidjeti i neku službenu objavu organizatora o rezultatima akcije).

Zaključak?

I evo nas opet na početku, i pokušaju odgovora na pitanje koji su rezultati ove akcije. S jedne strane - kad se uzme u obzir inertnost hrvatskog društva i nevoljkost na javno djelovanje, prosvjed je polučio svojevrstan uspjeh. Također, senzibiliziranje javnosti za određena pitanja javnog djelovanja politike kao takve (komunikacija sa građanima, odgovornost za vlastito djelovanje, pravo na kritiku vladajućih, pravo na političku satiru, djelovanje putem interneta kao medija) predstavlja također uspjeh (i) ove inicijative.

No, ja na stvar gledam kroz malo drugačije naočale, i ne mogu zanemariti ogromni početni potencijal čitave akcije, ne mogu ne vidjeti snagu koju je javnost mogla zadobiti kroz puno oskorištavanje tog potencijala, i na kraju ne mogu ne vidjeti ironiju koja stoji iza ovakvih rezultata. Isti tu ljudi već godinu dana Milanoviću i SDPu predbacuju "gubljenje dobivenih izbora". Par tisuća prosvjednika kao rezultat izrazito slabo iskorištenog potencijala ove akcije definitivno spada u istu kategoriju. No pred strankama su uvijek novi izbori. Bojim se da "Facebook" kao moment socijalnog okupljanja i djelovanja više neće imati ovakvu priliku.

Isn't it ironic, don't you think?

- 01:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.