Kako i zašto podnjeti ustavnu tužbu protiv harača (kriznog poreza)?
U posljednje vrijeme dosta se pisalo o ustavnoj tužbi protiv harača (tzv. kriznog poreza) – kako u mainstream medijima, ali i po blogovima, pa i ovdje na Pollitici. Osnovna je tema – osobno podnošenje tužbe što većeg broja oporezovanih građana, što je pozicija koju i ja zastupam. U ovom ću tekstu pokušati obrazložiti zašto to smatram potrebnim, a na kraju izložiti moj skromni pokušaj kako izvesti u praksi.
Prva stvar na koju se nakon ovakvog naslova mora odgovoriti je – zašto uopće osobno podnositi zahtjev za ocjenom ustavnosti kriznog poraza? Ta nije li taj porez na Ustavni sud dao Predsjednik Republike Stjepan Mesić i Matica umirovljenika? Čemu onda još jedna (ili stotinu, tisuću, sto tisuća...) novih ustavnih tužbi? Odgovor je vrlo jednostavan, i dala ga je sama predsjednica Ustavnog suda, Jasna Omejec:
Priča se meni, kao laiku, čini izrazito apsurdnom – ne razumijem zašto bi pravo na povrat harača imali samo ponositelji ustavne tužbe, budući se (eventualno) neustavan zakon odnosi na sve građane ove zemlje. No što je – tu je. Smiješno mi je da se u isto vrijeme Jasna Omejec buni protiv prezatrpanosti Ustavnog suda tzv. “bagatelnim” predmetima, te umjesto da koristi javne nastupe za zakonsku promjenu ovakve prakse – koja definitivno potiče zatrpavanje Ustavnog suda – ona priziva ograničavanje prava javnosti u obraćanju Ustavnom sudu. Zapravo, nije smiješno, već žalosno.
OK, to smo apsolvirali – svaka osoba kojoj država haračem otme dio zarađenog ima interes podnjeti ustavnu tužbu, budući je to jedini način da se oteti novac vrati. No čuje se i drugo motivacijsko pitanje: da li je moralno, u doba krize, državi ne samo uskratiti taj novac, već i zatražiti njegov povrat? Neće li to državu gurnuti još dublje u probleme?
Jednostavan odgovor glasi – da, moralno je!
Ako već treba govoriti o (ne)moralnosti, onda se prvenstveno treba baviti samim haračem, a ne pokušajem ispravljanja nepravde koji isti proizvodi. Naime, čak da je i državi bilo neminovno pojačati prihodovnu stranu proračuna, te čak i da se to moralo obaviti kroz smanjivanje plaća, ovaj nametnuti harač je duboko nemoralan.
U prvom redu, zbog svog karaktera linearnog oporezivanja – pri čemu dvije stope od 2 i 4 posto igraju isključivo ulogu smokvinog lista. Naime, 2% neto primanja osobe sa plaćom od 3000 kuna, realno je puno veće opterećenje od 4% poreza na neto plaću od 15 000 kuna. Zbog čega? Pa zbog toga što se svaki kućni proračun sastoji od fiksnog dijela izdataka koji nije moguće umanjiti – režija i hrane. Nažalost danas smo u situaciji da mnoge plaće ne mogu pokriti niti taj dio izdataka, te je porez od 2% prema tim grupama ljudi direktan udar na zadovoljavanje osnovnih životnih potrebe, u prvom redu prehrane. S druge strane 4% poreza osobi sa primanjima od npr 15 000 kuna ne znači skoro ništa – eventualno smanjenje luksuza.
Kada se u obzir uzme činjenica da je država imala nekoliko već postojećih mehanizama progresivnog oporezivanja prihoda koje bi u kriznoj situaciji samo trebalo (privremeno) modificirati (poput privremenog smanjenja neoporezivog dijela plaće, npr), postaje jasno da se Vlada i ovoga puta odlučila za harač prema najsiromašnijima, idući niz dlaku najbogatijima.
Nadalje, podnošenje ovakve tužbe je i moralna obaveza politički odgovornim građanima ove države.
Zašto? Zato jer je Vlada još jednom demonstrirala da se ne namjerava baviti sa strukturalnim problemima ove države. Ovaj porez predstavlja još jedno “metenje pod tepih” problema koji se moraju rješavati. I baš je zato moralna obaveza građana Vladi uskratiti taj način “rješavanja” problema. Prema nezavisnim procjenama 5-10% državnog proračuna odlazi u crnu rupu korupcije u javnoj nabavi. Radi se o sredstvima koja višestruko nadmašuju prihode harača, ali i o sredstvima koja bi pokrpala trenutnu rupu u proračunu. Problematiku prenabujale državne administracije i uhljebljavanja stranačkih i zemljačkih kadrova (poput onog “barbe Luke”, čija je cijena osim u proračunskim novcima plaćena i u životima) ne treba više niti spominjati.
Nakon što smo apsolvirali pitanje „zašto“, ostaje još odgovoriti i na pitanje „kako“. U biti, i nije tako teško.
Za početak treba sastaviti zahtjev za ocjenom ustavnosti.
Prvo, tu je Jutarnji list, koji je u sklopu svog teksta na tu temu čitateljima ponudio .jpg file koji može poslužiti kao predložak za podnošenje zahtjeva. No to možda i nije najbolje rješenje – kako zbog nepraktičnosti formata formulara (taj formular bi trebalo printati, pa potom popunjavati rukom), tako i zbog šlampavosti (ime spornog zakona nije dobro navedeno, zahtjev je površan, paušalan i ne citira relevantne članke, a postoji i dosta tipfelera u samom tekstu).
Druga mogućnost je baciti pogled na zahtjev za ocjenom ustavnosti koji namjeravam podnjeti Ustavnom sudu. Iako sam pokušao doći do „profesionalne“ verzije ustavne tužbe, zbog kratkog vremenskog okvira nisam uspio. Tako da je pred vama moj laički pokušaj sastavljanja ustavne tužbe, te je svaki dobronamjeran savjet ili kritika dobrodošao.
Dakle sve što je potrebno jest upisati ime, prezime i adresu na odgovarajuća mjesta i vlastoručno potpisati zakon. Naravno, poželjno je i proučiti odredbe Zakona o posebnom porezu na plaće, mirovine i druge primitke i relevantne odredbe Ustava, te promjeniti objašnjenje prijedloga ukoliko to smatrate potrebnim.
To je sad najlakši dio. Zahtjevi za ocjenom ustavnosti predaju se u Prijemnom uredu Tajništva za ustavnosudsko poslovanje, radnim danom od 9,00 do 13,00 sati, koje se nalazi na Trgu svetog Marka 4. Podnošenje zahtjeva za ocjenom ustavnosti je besplatno.
Spread the word
Cilj ovog bloga je da informacija o mogućnosti povrata harača dođe do što većeg broja građana, kako ne bi ostali zakinuti za sredstva koja im Vlada uzima iz novčanika. Utoliko je svaka pomoć u širenju ove informacije dobrodošla: Choose your poison: mail, facebook, twitter....
