Dinamički kriterij za raspisivanje referenduma
Kao što je silverci u svom dnevniku „(S)ustavno spuštanje kriterija“ napisao, u saborsku je proceduru na prijedlog Vlade, ušao Prijedlog nacrta promjena Ustava Republike Hrvatske. Slažem da se u ustavne promjene ulazi bez ozbiljnije javne rasprave na tu temu – no to nažalast nije nova praksa u Hrvatskoj. U NATO smo također ušli bez ozbiljnije provedene javne rasprave. Zbog toga su ustavne promjene „vezane uz ulazak Republike Hrvatske u NATO“ došle kao grom iz vedra neba. Nitko ih nije očekivao niti ih je spominjao tijekom ulaska Hrvatske u NATO savez. Pa stoga i ankete – koje su vladajućima bile dovoljan argument za ulazak u taj vojni savez – dodatno gube na vjerodostojnosti. One opisuju trenutno raspoloženje anketiranih koji nisu bili upoznati sa svim posljedicama tog čina.
No za pokretanje javne rasprave nije kasno –i ovaj se trenutak može iskoristiti za brušenje prijedloga promjene Ustava. Ja ću se u ovom dnevniku koncentrirati na prijedlog promjene Ustava koji se ne nalazi u vladinom dokumentu. Još po završetku akcije natonareferendum, Odbor za referendum je zatražio promjene članka 86. Ustava, kako bi se kriteriji za raspisivanje referenduma sveli na ispunjivu mjeru usklađenu sa praksom u zemljama Europske unije. O značaju te promjene sam dosta pisao, pa se neću ponavljati. Zahtjev je u međuvremenu predan i nadležnom saborskom odboru, no nije bilo nikakvog feedbacka. Priča je ponovno aktualizirana samim pokretanjem procedure za promjenu Ustava, i Odbor za referendum priprema amandman na predložene promjene, te lobiranjem pokušava osigurati što širu zastupničku podršku svom prijedlogu. No, ni to nije tema o kojoj danas želim pisati.
Što je onda tema ovog dnevnika?
Pa, tijekom unutarnjih usaglašavanja i dogovaranja u Odboru za referendum, u opticaju je bilo nekoliko načina na koji bi se mogle zatražiti promjene članka 86. Ustava. Jedan od tih prijedloga je i moj prijedlog koji nije pridobio „odboraše“. Kako mi se čini da se radi o relativno inovativnoj i kvalitetnoj ideji, volio bih ga predstaviti „široj javnosti“, te čuti feedback – pa makar sam prijedlog nikada ne uđe u proceduru ustavnih promjena.
To je tema današnjeg dnevnika.
Danas članak 86. Ustava glasi:
Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava, o prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga.
Predsjednik Republike može na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade raspisati referendum o prijedlogu promjene Ustava ili o drugom pitanju za koje drži da je važno za neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Republike Hrvatske.
O pitanjima iz stavka 1. i 2. ovoga članka Hrvatski sabor će raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Na referendumu se odlučuje većinom birača koji su glasovali, uz uvjet da je referendumu pristupila većina od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Odluka donosena na referendumu obvezatna je.
O referendumu se donosi zakon.
Odbor za referednum traži promjenu stavka 3. na način da je za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti potpise tri posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.
Moj je prijedlog bio da je za raspisivanje referenduma potrebno prikupiti potpise osam posto od broja birača izašlih na posljednje parlamentarne izbore održane u Republici Hrvatskoj.
Sama brojčana vrijednost (da li se radi o tri, pet ili osam posto) nije toliko bitna. Svaki se od tih modela može posložiti na način da je potrebno prikupiti oko 150 000 potpisa (što po mišljenjima mnogih predstavlja razumnu, ali ne i prelako ispunjivu mjeru). U ovom tekstu se ne namjeravam baviti konkretnom brojkom. Model je novitet u Hrvatskoj, no već dugo vremena funkcionira u Kaliforniji (California constitution, Article II, section 8, b), zemlji sa najbogatijom praksom održavanja referenduma u SAD-u. Zašto mislim da je taj model bolji?
- Problematika biračkih popisa
Prvi je razlog hrvatska specifičnost. Naime, već je poznato da Hrvatska ima problematične biračke popise. Na ovim je stranicama pokrenuta akcija za razotkrivanje tog stanja[LINK]. Broj koji bi trebao biti temelj demokratskih procesa – broj birača – u Hrvatskoj je izrazito napuhan, i kao takav predstavlja problematičnu točku za nekoliko ustavnih odredbi. S druge strane, broj birača izašlih na posljednje parlamentarne izbore je puno transparentnija brojka, koja se nalazi pod puno ozbiljnijom kontrolom. Kraće rečeno, brojem birača izašlih na izbore puno je teže manipulirati nego li ukupnim brojem birača.
U tom kontekstu, baš je vezanje postotka uz ukupni broj birača problematično – uz koji se broj želi vezati tih 4%? Uz trenutni broj birača na popisima, ili uz broj birača koji bi na tim popisima trebali biti? Što učiniti kada se birački popisi počnu čistiti, te kada broj birača padne za 400 000 – 600 000? Opet mijenjati Ustav? S druge strane, broj birača izašlih na izbore neće se mijenjati pod utjecajem zakonskih i administrativnih aktivnosti.
- Kontekst legitimiteta
Druga prednost dinamičkog modela se nalazi u činjenici koju neki navode kao nedostatak: broj potpisa koji treba skupiti varira ovisno o izlaznosti. Zašto je to prednost? Zbog legitimiteta koji vlast zadobiva održavanjem izbora.
Naime, vlast se može osvojiti na izborima sa 80-postotnom izlaznošću, baš kao i na izborima sa 40-postotnom izlaznošću. Formalno, obje vlasti imaju jednak legitimitet, ukoliko su izbori bili slobodni i pošteni. No, u srži to i nije tako – vlast u prvom slučaju iza sebe ima puno snažniju podršku u ukupnoj javnosti (ne samo političkoj javnosti, tj. onoj koja sudjeluje na izborima). Dakle, vlada sa većim legitimitetom.
Referendum je, s druge strane, proces osporavanja ili potvrde legitimiteta vlasti oko specifičnog pitanja. Stoga je pošteno da je referendum teže raspisati u situaciji kada vlast vlada sa jakom legitimacijom ostvarenom na izborima. Dakle, slab legitimitet ostvaren na izborima – lakše raspisivanje referenduma. I obrnuto.
Takav model bi onda potaknuo političke stranke na dodatno motiviranje građana da sudjeluju na izborima. Naime, svakoj bi Vladi bilo komotnije vladati sa znanjem da je referendum, kojim bi se osporila neka njihova odluka, teže raspisati. No, s druge strane, da bi stranke motivirale veći broj birača na sudjelovanje u izborima, moraju pokazati veću odgovornost prema istima. Što bi u konačnici rezultiralo većom građanskom participacijom u političkim procesima i većom odgovornošću političkih stranaka.
- Medijska atraktivnost
Posljednje, ovakav model bi – kao novo političko rješenje – lakše privukao medijsku pozornost. Što inicijativama civilnog sektora puno znači. Naime, civilni sektor je u političkim medijima uglavnom marginaliziran, i jako teško dolazi do izražaja. Tu situaciju ne diktiraju samo opravdani interesi medija za „zanimljivim“ materijalom, već i izražena politička kontrola sadržaja koji ulazi u medijski prostor.
Na samom kraju, čak i da je dinamički model kriterija za raspisivanje referenduma potpuno promašen koncept, te da treba zadržati fiksni, „predvidljivi“ model, današnja je formulacija opet – lošije rješenje. Naime, pored ove dvije mogućnosti postoji i treća – da se kao uvijet raspisivanja propiše prikupljanje točno određenog broja potpisa, na primjer, 150 000. Takav model se već koristi u nekim europskim državama (u Italiji, zemlji sa 60 milijuna stanovnika, je raspisivanje referenduma potrebno skupiti 500 000 potpisa). Osim toga, akav prijedlog zaobilazi sve probleme koji se u hrvatskim uvjetima vežu uz biračke popise. Nadalje, propisivanje apsolutnog broja potpisa bi na jedan način predstavljalo i usuglašavanje kriterija u hrvatskom političkom sustavu. U svim ostalim političkim aktivnostima hrvatski pravni sustav propisuje prikupljanje apsolutnog broja potpisa. Primjerice, za kandidaturu za predsjednika države potrebno je prikupiti 10 000 potpisa (a ne potpise 0,22% od ukupnog broja birača)
Tu bi se vratio na silvercijev tekst sa početka, koji završava pitanjem „Što vi želite od Ustava“? Evo, ovo je (djelomičan) odgovor na to pitanje iz moje perspektive.
|
