Već sam na par mjesta, pa i u posljednjem dnevniku, spomenuo kako je Odbor za referendum pripremio prijedlog za promjenu članka 86. Ustava Republike Hrvatske, te kako tu promjenu lobiranjem pokušavamo progurati u saborsku proceduru. Tu se nije puno promijenilo – put od formiranja prijedloga do ulaska u saborsku raspravu je dug, a posebno u situaciji kada se mijenja Ustav. No cijela ova akcija mi je otvorila oči po jednom drugom pitanju. O čemu se radi?
Prvo, cijela ova priča u kojoj tražimo promjenu Ustava je izrasla na akciji natonareferendum. I svi ti potpisi – njih 125 000 – prikupljeni u toj akciji daju mi poticaj da se potrudim oko ove promjene Ustava. Svi su ti ljudi aktivno iskazali želju za direktnijim sudjelovanjem u političkim procesima. Na neki način, jednostavno se osjećam odgovornim. No, ista ta podloga nosi i svoje breme.
Natonareferendum je bio široka inicijativa, i treba biti iskren i priznati da su veći dio inicijative nosile udruge i pojedinci koji su se protivili ulasku Hrvatske u NATO savez. Zbog toga je i velik dio ljudi koji su sudjelovali u natonareferendum okončanjem prikupljanja potpisa završili i sa aktivnim sudjelovanjem u akciji. Ipak, do danas je na okupu ostala jezgra koja gura i ove ustavne promjene, ali koja je svojedobno zatražila i sređivanje biračkih popisa. Ipak, to je premalo. Većina onih koji su i danas prisutni u Odboru za referendum djeluje pasivno i reaktivno – reagirajući na pojedine prijedloge i inicijative.
Zbog svega toga mislim da inicijativa za afirmaciju referendumskog načinja odlučivanja treba novi zamah. Ukljućujući ti u novi formalni okvir, okvir kojemu će primarni cilj (a ne posljedica) biti afirmacija referednuma kao načina odlučivanja. Pored toga, ne radi se samo o oviru djelovanja, već i o aktivnom sudjelovanju pojedinaca. Inicijativa za promjenu Ustava (bez koje se u Hrvatskoj ne može ni mjenjati odnos prema referendumu kao načinu odlučivanja), ne može ovisiti o aktivnostima jednog, dvoje ili troje ljudi. Potrebna je šira skupina zainteresiranih pojedinaca kako bi lobiranje – kako u politici, tako i u medijima – bilo uspješno.
Volio bih, stoga, kada bi se okupila grupa ljudi koji bi u okviru nevladine udruge promicala i afirmirala referednum kao način odlučivanja, ali pored toga pokrenula javnu raspravu o svim prednostima i manama referenduma kao takvog. Mislim da takva jedna inicijativa ne treba formulirati eksplicitne i detaljne stavove o načinima na koji bi se pitanje referenduma reguliralo kroz Ustav i zakone – u prvom redu zbog toga što i među zagovornicima referenduma postoje izrazite razlike po tom pitanju. Ali vjerujem da bi se kroz široku i kvalitetnu (javnu) raspravu mogli definirati granice koje bi afirmirale referendumski način odlučivanja.
Da bi ovakva inicijativa uspjela potrebno je prikupiti što veći broj ljudi, pogotovo ljudi sa utjecajem, kako na medije, tako i na političke stranke / aktere. Što podrazujeva priličnu širinu. To odmah sugerira i strukturu sa dozom neformalnosti. Naime, ne radi se o udruzi koja bi trebala formulirati interes neke grupe građana (poput neuspjelog pokušaja sa Hrvatskom blogerskom organizacijom), što odmah postavlja pitanje legitimiteta, te visoko vrednuje procese odlučivanja. Ne, ova bi udruga trebala funkcionirati kao žarišno mjesto za sve one pojedince koji vrednuju referendumski način odlučivanja, bez da sama u konačnici presuđuje o tom pitanju. Cilj je afirmirati (pa i različita viđenja), lobirati i u konačnici otvarati javni prostor. Nešto kao pollitika.com
Eto, to je par natuknica koje su mi se po tom pitanju motale po glavi. Naravno, sve je otvoreno – od samog naziva udruge na dalje. Moj radni naziv je „Inicijativa za referendum“ sa sloganom IZRazi se, no siguran sam da će Oštrić – ukoliko se zainteresira – pronaći još nekoliko atraktivnih složenica / skraćenica. Uspjeh ili neuspjeh čitave priče najviše ovisi o tome tko se, i u kojoj mjeri, odluči aktivirati...
Feedback?
|