hatzivelkos

ponedjeljak, 26.10.2009.

Bandićev referendum kao sredstvo manipulacije

U jeku mog osobnog interesa za pitanje referenduma, novine donose vijest – Milan Bandić odlučio je raspisati referendum o sudbini maksimirskog stadiona. Iako bih, na prvu loptu, trebao pozdraviti tu vijest – kao prvo direktno sudjelovanje građana u donošenju kapitalnih odluka (kako financijskog, tako i sociološkog značaja) – smatram da je ovo jako dobar primjer zloupotrebe institucije referenduma, i to po dvije osnove: odabirom sadržaja referenduma i odabirom trenutka održavanja referenduma. Manipulacija sadržajem Što je problematično u sadržaju Bandićevog referenduma? Koliko se može isčitati iz novina, Bandić je građane grada Zagreba odlučio staviti pred slijedeću dvojbu: Na upit hoće li biti proveden referendum vezan uz Dinamov stadion Bandić je rekao kako je nedavno s upravom »Dinama« dogovoreno da se provede referendum koji bi trebao biti organiziran do kraja godine. Dodao je da tu odluku treba donijeti Gradska skupština u suglasju s institucijama Republike Hrvatske i obaveznom procedurom. Smatra da bi referendumsko pitanje građanima trebalo biti jeste li za dovršetak Dinamovog stadiona na postojećoj lokaciji ili ste za novi stadion na Kajzerici. Naglasio je kako se radi o velikim novcima i da o tome trebaju odlučiti građani, a da je on osobno za stadion u Maksimiru. I oko te dvije opcije se uveliko lome koplja. S jedne strane BBB, kao i mnogi sportski djelatnici i novinari, drukaju za obnovu maksimirskog stadiona – bez obzira na cijenu, jer „Dinamo (Maksimir) je svetinja“. A cijena je, ne računajući puste milijune koji su u maksimirski stadion već ulupani, astronomska. S druge strane, u javni prostor dopiru i glasovi o potrebi racionalnijeg raspolaganja gradskim novcem, te se sugerira novi stadion na Kajzerici, te tržišno iskorištavanje sadašnje stadionske lokacije. Sve kako bi se minimizirali javni troškovi. Osnovni problem je u tome što se radi o lažnoj dilemi. Gradnja novog stadiona ili rekonstrukcija postojećeg nisu opcije koje pokrivaju sve moguće ishode, budući obje podrazumjevaju gradnju stadiona. Kako da onda na tom referendumu glasa građanin koji ne želi da se uopće ulupavaju novci u još jedan stadion? Naime, Grad se (zajedno sa državom) već jednom „isprsio“ i izgradio rukometnu Arenu – u kojoj smo do sada najmanje gledali rukomet, ili uopće sportske događaje, te koja pored svih vansporskih aktivnosti uglavnom zjapi prazna i dugoročno proizvodi gubitke i troši javne novce. Umjesto da se potaknula proizvodnja, radna mjesta, javni interes u vidu vrtića, škola i bolnica (khm, podsjećanje na nedovršenu sveučilišnu bolnicu je već toliko otrcano da postaje patetično), grad nas je učinio „ponosnima“ izgradivši enormnu sportsku građevinu koja ne proizvodi nikakvu dodatnu vrijednost (pa ni sportsku ili kuturnu) za građane grada Zagreba. A sad bi na referendumu trebali birati gdje želimo napraviti još jedno takvo zdanje – na Maksimiru ili Kajzerici. Čak ću se i ja, kao osoba koja nije strastveni pratitelj sportskih događanja, složiti kako je Gradu potreban moderan stadion (koji veličinom odgovara potrebama) – kako zbog šireg spektra sportskih aktivnosti (atletike, pored sveprisutnog nogometa) i amaterskog sporta, tako i zbog potreba nacionalne reprezentacije. Zbog toga je opravdano djelomično gradsko sudjelovanje u gradnji jednog takvog stadiona (poželjno kroz davanje zemljišta, oslobođenje od komunalne naknade, te gradnjom komunalne i prometne infrastrukture, a ne direktnim financiranjem), čime bi zauzvrat osigurao dio svojih javnih interesa (amaterski sport, atletika, reprezentacija) u korištenju tog stadiona. No nositelj čitavog projekta ne smije biti Grad već privatni kapital – isti onaj u čije bi se ruke pod hitno trebao prepustiti sav profesionalni sport. Baš kako to funkcionira i u zapadnim demokracijama. Vlasnici Milana, Manchester Uniteda i Chicago Bullsa nisu gradovi Milan, Manchester i Chicago, niti javni novac tih gradova služi kao temelj funkcioniranja tih profesionalnih sportskih klubova. Svakodnevno nas novine bombardiraju „poduzetničkim“ mantrama o tome kako je „država loš gospodar“. Novinski naslovi stalno vrište kako trebamo privatizirati brodogradnju, zdravstvo pa čak i školstvo. No nikako da taj medijski pritisak zaživi i na sportskom planu. Naravno, nazovi „profesionalni“ sportaši i klubovi u tome imaju svoj interes, jer ne ovise o tržištu, navijačima, kvalitetnoj igri i popunjenosti stadiona, već o puno komotnijim političkim dotacijama novca. S druge strane, i političari u ovoj situaciji imaju svoj interes koji se najljepše oslikava u predizbornim kampanjama, kada nogometni klubovi, sportaši, pa čak i nacionalne reprezentacije počnu reklamirati svoje političke donore. No koliki je u svemu tome interes javnosti? Koliko po tom pitanju rade mediji? Odgovor na oba pitanja je „malo ili gotovo ništa“. Manipulacija timingom Pored sadržajne manipulacije, ovaj referendum prdstavlja prvoklasnu manipulaciju odabirom termina u kojemu ga se namjerava održati. To se najjasnije očitava u izjavi zamjenice gradonačelnika, Jelene Pavičić-Vukičević, koja je na upit da li Grad u recesiji i svekolikom pomanjkanju novca treba ulaziti u takvu investiciju odgovorila „tko je išta rekao o rokovima gradnje ili financiranja“. Taj odgovor jasno pokazuje da interes gradonačelnika nije izgradnja stadiona – jer tko bi postavljao to pitanje, ako se u realizaciju namjerava uputiti tek za dvije, pet ili deset godina. Pa ipak, organizacija referenduma se forsira u slijedećih mjesec dana. Što je toliko važno da se taj referendum mora odigrati u tako kratkom roku? Jedini logični odgovor su – predsjednički izbori. Već sam u predizbornoj kampanji za lokalne izbore u svom dnevniku „Gradonačelnik Hrvatske“ naglasio Bandićevu namjeru da legitimitet zadobiven na lokalnim izborima već za par mjeseci iskoristi u predsjedničkoj kampanji (i na taj način prevari svoje birače, koji su ga birali da slijedeće četiri godine vodi Grad). I ne samo legitimitet, već i javne financije grada Zagreba. U tom kontekstu treba promatrati i odustajanje od referenduma koji se trebao održati zajedno sa lokalnim izborima, te njegovo forsiranje u ovom trenutku. Umjesto praktički besplatne provedbe paralelno sa lokalnim izborima, Bandiću nije problem zdrobiti dodatna četiri milijuna kuna, samo kako bi se referendum uklopio u njegov predsjednički predizborni show, a kako bi se on sam oktitio aureolom „demokrata koji je izbor prepustio građanima“. Pritom ga nimalo ne brine kako bi i na lokalnim izborima bio problem privoljeti 50% birača na pristupanje referendumu, dok je taj isti zadatak u studenome doslovno nemoguća misija. u slijedećih mjesec dana, jedva da će polovica građana čuti da se održava referendum.

- 11:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.