U subotu, 7. studenog je u Europskom domu održana press konferencija građanske inicijative „More je kopno“ koja je najavila prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o sporazumu o arbitraži između Hrvatske i Slovenije. Najava te akcije je (očekivano) privukla malo (gotovo ništa) medijske pažnje, baš kao i inicijativa natonareferendum na svom početku – što je kod mene izazvalo efekt suosjećanja. Pogotovo zbog onoga što je tek pred njima: obaveze prikupljanja više od 10% stvarno postojećih birača zbog cca pola milijuna fiktivnih birača, kao i obaveza prikupljanja JMBGa.
Odmah da se izjasnim – načelno podržavam referendumsko odlučivanje o važnijim pitanjima za Republiku Hrvatsku, pogotovo u situaciji prilično niske razine povjerenja javnosti u državne i političke institucije. No ova najava odiše neozbiljnošću, amaterizmom i nepotrebnošću. Evo zašto:
1. Inkonzistentan esej umjesto pitanja
Prvo što mi je upalo u oči je pitanje koje inicijativa „More je kopno“ namjerava postaviti na referendumu:
“Jeste li za to da se u cijelosti odbaci Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, za koji je Hrvatski sabor 2. studenoga 2009. godine Vladi Republike Hrvatske dao odobrenje za potpisivanje, što je i učinjeno 4. studenoga 2009. godine u Stockholmu, odnosno da se prijepor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije ne može rješavati na ad hoc arbitražnim sudovima, nego isključivo na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu i Međunarodnom sudu pravde Ujedinjenih naroda u Den Haagu?“
Referendumsko pitanje mora biti jasno i jednoznačno. Problem sa ovom inicijativom je što nema jednoznačno pitanje. Naime, u gornjoj se konstrukciji zapravo nalaze dva pitanja spojena riječju „odnosno“ – kao da se radi o istoznačnom pitanju. A nije tako.
Tako se u prvom pitanju pita „da li ste protiv sporazuma o arbitraži sa Slovenijom“, dok se drugim pitanjem pita „da li smatrate da se spor može rješavati isključivo na međunarodnom sudu“. No, netko može biti protiv sporazuma zbog, na primjer, načina na koji se biraju arbitražni suci, ili zbog rokova od kada se taj sporazum primjenjuje – pa bi odogovor na prvi dio pitanja bio „DA“. Isti taj pojedinac ne mora se slagati sa drugim pitanjem, tj. ne mora smatrati da se „prijepor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije ne može rješavati na ad hoc arbitražnim sudovima“.
Već ta činjenica sama po sebi daje ogroman prostor za formalno rušenje inicijative – čak i kad bi se skupio dovoljan broj potpisa.
2. Period prikupljanja potpisa
Drugo, rečeno je kako će se potpisi početi prikupljati vrlo brzo – u periodu od 15. do 29. studenog ove godine. Što je, po mom mišljenju, vrhunski dokaz neozbiljnosti. Prikupljanje potpisa te magnitude zahtjeva izuzetno široku logistiku. To znači stotine štandova po cijeloj zemlji, za koje pak treba dobiti dozvole po jedinicama lokalne samouprave. To znači organizaciju komunikacijskih kanala prema medijima (web stranica, glasnogovornici, priopćenja za javnost, itd), što je ovdje izostalo.
Natonareferendum je sa radom započeo dva mjeseca prije prvih objava u medijima, a najave o prikupljanju potpisa su krenule gotovo mjesec dana prije akcije. I to je bilo premalo. „More je kopno“ potpise namjerava početi prikupljati kroz šest dana.
Istina, nemam insiderski uvid u ovu inicijativu, pa ne znam koliko na tome rade, ali do sada prezentirano ne ohrabruje.
3. Nepotrebnost referenduma
Nadalje, smatram da je ovakav referendum nepotreban. Ne zato jer se „bojim“ rezultata, ili zato što smatram da građani (poput Vesne Pusić, jučer na RTLu) ne trebaju dati svoj pravorijek. Ne, nego zato jer će se referendum o tom pitanju – de facto – održati.
Hrvatska je po Ustavu dužna raspisati referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. S druge strane, sporazumom o arbitraži sa Slovenijom, predviđeno je da arbitražna procedura započne sa ulaskom Hrvatske u EU.
Stoga glasanje za ulazak u EU automatski predstavlja glas za ovu arbitražu, i obrnuto – glas protiv ulaska glas je protiv arbitraže. Ukoliko Hrvatska, odlukom na referendumu, ne uđe u Uniju, arbitraža automatizmom pada, dok ulaskom zemlje u EU, arbitraža automatizmom „ide dalje“.
Stoga je organizacija referenduma na kojemu bi se odgovaralo na pitanje o kojemu će se i tako morati odlučiti na referendumu – jednostavno suvišno. Možda je politički isplativo određenim opcijama, no sadržajno, održavanje referenduma je dupliranje posla, i trošenje novca.
4. Ireverzibilnost trenutka
Prve tri točke, zbog kojih smatram da je ova inicijativa „pucanj u prazno“, na neki su način čisto tehničke prirode, tj. protivljenje inicijativi je načelno i ne ovisi o mogućem ishodu referenduma. No pored tih zamjerki, imam i politički odmak od ideje ovako koncipiranog referenduma.
Naime, smatram da je u ovom trenutku loše stopirati proces ulaska u Europsku uniju.
Istina, moja osobna politička pozicija je eurofil, te umjereni NATO-skeptik, no to nije jedini razlog zbog kojeg smatram da bi referenum o ulasku u NATO bio dobra stvar, dok bi ovaj referendum bio politički štetan. Radi se o ireverzibilnosti procesa ulaska u Europsku uniju, koja jednostavno nije postojala u procesu ulaska u NATO savez.
Proces ulazaka u NATO savez ni na koji način nije bio bitno determiniran trenutkom. Da se kojim slučajem prošle godine održao referendum, te da smo kojim slučajem odbili ući u NATO, ništa se drastično ne bi promjenilo sa našom mogućnošću kasnijeg ulaska.
S druge strane, Europska unija je zasićena procesom proširenja, i propuštanje ovog posljednjeg vagona bi nas na duže vrijeme (barem desetak godina, ako ne i duže) ostavilo u čekaonici na balkanskom kolosjeku. To znači još nekoliko desetljeća korupcije, nepotizma, rodjaštva, izolacije, zaduživanja i rasprodaje.
S druge strane, nedavno usvojenim Lisabonskim sporazumom, EU konačno formalizira proceduru izlaska neke države iz svog članstva. Dakle, i ako nam se ne svidi „unutra“ postoje mehanizmi za izlazak.
Proces je, dakle, ireverzibilan u jednom smjeru, i propuštanjem ovog trenutka ulaska potencijalno radimo nepopravljivu štetu.
Kad se sve zbroji i oduzme - ovo definitvno nije inicijativa koju bi podržao.
|