hatzivelkos

ponedjeljak, 22.02.2010.

Ustavno-izborni paket aranžman

Prije nekoliko dana jedna je izjava Nevena Mimice podigla malu buru među pregovaračima uključenim u promjene Ustava RH. U isto vrijeme, meni je ta izjava predstavljala svojevrsno zatvaranje (blogerskog) kruga. Koja je to izjava, i kakve ima veze sa mojim bloganjem? Evo izjava. Reagirajući na prijedlog da se problematika glasanja dijaspore riješi fiksiranjem broja zastupnika dijaspore na 2 do 5 predstavnika u parlamentu, Leko je izjavio:

Problem se želi reducirati kvotom, s dva ili pet zastupnika dijaspore. To možda može proći, ali što smo time postigli oko načela glasanja

Mimica se nadovezao izjavom:

Takvim rješenjima dovodimo u nesrazmjer glasanje nacionalnih manjina i dijaspore. Manjine dobijaju veću zastupljenost nego dijaspora. Trebalo bi voditi računa o ravnoteži.

Ubrzo je uslijedila i reakcija istaknutijeg zastupnika manjina u Saboru, Furia Radina, koji je izjavio slijedeće:

Znam kakve stavove o ovom pitanju ima Zoran Milanović i zato želim vjerovati da je Mimičina izjava proizvod nekog nesporazuma, zabune, jer u suprotnom bi to značilo da je SDP svoj stav izmijenio za 180 stupnjeva.
To nije radila ni HDZ-ova desnica devedesetih godina. Hrvatska dijaspora treba dobiti što veća biračka prava. Osobno kao pripadnik talijanske manjine u Hrvatskoj uvijek glasam na svim izborima za talijanski parlament i to dopisno. Ali, nacionalnim manjinama u Hrvatskoj mora se dozvoliti ono što im i sadašnji Ustav omogućava - dopunsko pravo glasa

Za razliku od kritika da na ovaj način SDP neprimjereno veže dva odvojena problema – glasanje manjina i glasanje dijaspore – sam je Radin svojom izjavom potvrdio njihovu usku vezu. Naime oba su prava zasnovana na nacionalnim, a ne na građanskim, tj. političkim temeljima. Baš kako manjine bivaju zastupljene u Saboru isključivo zbog nacionalnosti, po istom načelu mjesta u Saboru dobijaju i predstavnici dijaspore. I to me vraća na moj blogerski početak. Naime, moj prvi tekst na pollitika.com bio je „Izborni zakon u Hrvata“, u kojem sam napisao:

Isto tako, kao što se načelo protivim pravu dijaspore da bira zastupnike za hrvatski parlament, protivim se i načelu da se predstavnici manjina biraju po današnjem modelu. Ovakav izborni, zakon koji manjinama garantira mjesto u parlamentu, u svojoj srži predstavlja mentalitet "buđenja nacionalne svijesti" i 19. stoljeća. Ljudi koji u parlament ulaze isključivo po nacionalnom ključu, s podrškom od nekoliko stotina ljudi, nemaju moralno pravo sudjelovati u donošenju političkih odluka, pa onda ni biranja vlade, što je politička odluka par excellence. Po mom mišljenju, biranje nacionalnih manjina u parlament bi, baš kao i izbor predstavnika "dijaspore", trebalo ukinuti kao takvo, jer je parlament mjesto u kojem se donose političke odluke.

Umjesto tih dviju izbornih jedinica, predlažem drugo rješenje: u Hrvatski sabor bi trebalo uvesti dva saborska odbora u koje bi se predstavnike biralo, paralelno sa provodjenjem parlamentarnih izbora. Jedan odbor bi bio posvećen manjinama, drugi dijaspori, i oba bi odbora imala pravo vratiti na ponovno izglasavanje one zakone (koji bi se u ponovnom izglasavanju morali izglasati dvotrećinskom većinom) koji se tiču položaja i prava manjina, odnosno dijaspore. (uključujući i proračun – op. a.)

Na taj način bi se ukinuo ovaj neprirodni nedemokratski hibrid u kojem dvije skupine zastupnika, koje de facto nisu birane po političkim osnovama, imaju toliko presudni utjecaj na provođenje politike u Hrvatskoj.

I pri tom mišljenju ostajem i danas – a vidim da moj stav nije izolirana pojava. Pravo manjina da dobiju garantirano mjesto u parlamentu smatram dobrim prelaznim rješenjem, koje je, po mojem mišljenju, odradilo svoj posao. Manjine danas u Hrvatskoj više nisu ugrožene mainstream politikom – što zorno dokazuju i dva koalicijska mandata HDZa i SDSSa. No s druge strane, sustav koji manjinama garantirana mjesta u parlamentu, bez obzira na potpuni manjak legitimiteta zasnovan na izboru sa nekoliko stotina glasova, počinje pokazivati svoju negativnu stranu. Manjinski zastpnici postaju klijentelistički instrument koji za cijenu (uglavnom financijskog) interesa određene grupe građana (pripadnika određene manjine) daju legitimitet politički biranoj Vladi – legitimitet koji ni sami nemaju. Uz izuzetak SDSSa – da li ste do sada čuli ili vidjeli nekog manjinskog zastupnika kako iznosi ili brani neki politički stav? Ja ne. Što onda ti ljudi rade u političkom tijelu par excellence – Saboru?

Pitanje dijaspore je još devijantnije. Priča kako se masovnim davanjem državljanstva RH autohtonim stanovnicima BiH pokušao spasiti položaj Hrvata u Bosni jednostavno ne drži vodu. Koga je hrvatsko državljanstvo zadržalo u Bosni? No isto to državljanstvo je mnogima olakšalo odluku da – odu iz nje. Državljanstva RH su po Bosni i Hercegovini dijeljena isključivo kako bi se odradili tadašnji strateški planovi Tuđmana i HDZa, a to je pripojenje dijela Bosne i Hercegovine. Onoga trenutka kada je postalo jasno da od tog scenarija neće biti ništa, državljanstva podijeljena po Bosni iskorištena su za back-up plan – kontrolu političke situacije u Hrvatskoj, te je Hrvatski parlament preko noći dobio “dvanaest veličanstvenih”, tj “zastupnike dijaspore”.

U današnjoj situaciji, ipak, treba biti realan, te priznati da je hrvatsko državljanstvo Hrvata iz BiH u ovih dvadeset godina postalo stečeno pravo, čije bi oduzimanje – unatoč nakaradnim kriterijima po kojima je dodjeljeno – izazvalo puno štete. No to ne može biti opravdanje za ne dovođenje u red odnosa između bosanskih Hrvata i Hrvatske. Politika Hrvatske kao države mora biti jasna prema Hrvatima u Bosni.

Da, pomoći ćemo koliko god možemo, ali transparentno i po zakonima. I ne, ne možete imati više od simboličkog utjecaja na političke procese u Hrvatstkoj.

Ne samo zbog „poreza kojeg dijaspora ne plaća“ – budući plaćanje ili ne plaćanje poreza nije kriterij za pravo glasa – već prvenstveno zbog toga što Hrvati u Bosni svojim glasanjem utječu na zakone koji se u Hrvatskoj donose (ili ne donose), a da ih isti ti zakoni ne obuhvaćaju.

Što nas u konačnici dovodi do današnje situacije i procesa ustavnih promjena unutar kojeg se ovo pitanje pokušava razriješiti. Prije nego li promotrimo ponuđena rješenja, jedan komentar – i u medijima, i u javnosti (npr. GONG), i među političkim strankama (npr. HDZ, pogledati link na početku) postoji teza da rješavanje tih pitanja ne spada u domenu ustavnih promjena. Ima nekoliko razloga zbog kojih se ne slažem s tom ocjenom.

Prvo, neka od rješenja opisanog problema zahtjevaju promjenu Ustava.
Drugo, čak i da nije tako, radi se o jednom od najvažnijih pitanja za razvoj demokratskih procesa u zemlji, pa se stoga, po mom mišljenju mora rješavati u paketu u kojemu su sve strane natjerane na kompromis. Treba iznaći dugoročno rješenje koje neće pasti sa slijedećom promjenom vlasti.
Treće, vrata ovoj priči je otvorio upravo HDZ, svojom inicijativom da se dijaspori ograniči pravo glasa na referendumu (prvi Šeksov prijedlog je bio da na referendumu dijaspora može glasati samo na teritoriju RH), pa je oporbeni zahtjev za ujednačavanjem kriterija glasovanja dijaspore na svim vrstama izbora samo logičan nastavak.
I četvrto, Ustavni sud će se prije ili kasnije morati pozabaviti prijedlogom za ocjenom ustavnosti Zakona o izboru zastupnika, koji već godinu i pol čuči u ladici. Kako taj zakon omogućava izbor većeg broja zastupnika od ustavom dopuštene veličine Sabora, dubokog sam uvjerenja da je njegov pad neminovan. Vjerujem da je svim stranama u političkoj areni u interesu zajedničko donošenje novih pravila igre, kako to važno pitanje ne bi prepustili (samo) budućoj većini u Saboru – tko god ju u trenutku pada tog zakona činio.

I na kraju – što nam se nudi kao rješenje. Od HDZa još ništa – što i ne čudi, budući su oni kreatori i najveći zloupotrebljavači današnje situacije. Dobro je da se nalazimo u situaciji koja ih je primorala na sudjelovanje u promjenama. Iz HNSa stiže prijedlog o limitiranju broja zastupnika dijaspore na jednog ili dva – što pragmatično rješava dio problema opisanih u ovom dnevniku, ali se ne bavi kršenjem načela. SDP pak zagovara princip po kojemu se glasanje na svim izborima veže uz teritorij RH (uključujući diplomatska predstavništva). I sa tim rješenjem imam problema – naime, princip koji se zagovara zatvara vrata budućem glasovanju putem pošte ili initerneta, što je razvojni smjer zemalja zapadne demokracije. Također, tim se rješenjem demokratsko izjašnjavanje dijela državljana (dijaspore) onemogućuje u praksi (samim brojem izbornih mjesta u BiH) a ne u načelu, što je po mom sudu nedemokratska tendencija. To nije politika čistih računa prema toj skupini državljana.

Osobno se nadam da će se naći dovoljno (političke) snage, te da će se sustav prekrojiti u srži. To bi konkretno značilo uvođenje instituta odlučivanja unutar Sabora za manjine i dijasporu, kakve sam opisao u citiranom dnevniku, te ustavno vezanje prava glasanja (ne i kandidiranja) uz prebivalište. Svi uključeni bi pri donošenju odluka i sklapanju kompromisa, morali biti svjesni i mišljenja građana – 50% Hrvata bi ukinulo pravo glasa dijaspori, a 80% Hrvata podržava značajnu redukciju tog prava.

Dakle, kratko i jasno – na ovaj način dalje više ne može.

Naravno, na ovom mjestu u paket ulazi i pitanje reguliranja prebivališta, te konačnog čišćenja biračkih popisa od dvostruko prijavljenih I fiktivno prijavljenih državljana. Proteklih smo tjedana svjedočili hodočašću HDZ BiH Jadranki Kosor, ali i javnom crkvenom lobiranju protiv regulacije tog problema.

Najviše me začudilo da nitko na javnoj sceni nije uočio devijantnost i nepoštenost stavova Crkve i HDZ BiH, i to ne prema Hrvatima u Hrvatskoj, već prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Naime, zalažući se za zadržavanje protuzakonito korištenih prava temeljenih na fiktivnim (i dvostrukim) prebivalištima, Crkva i HDZ BiH su se založili za prava onih Hrvata u BiH koji su odlučili prekršiti zakon kako bi konzumirali neka prava.

Što je sa svima ostalima?

Što je s onim Hrvatima koji ne žive blizu granice sa Hrvatskom, pa im nije tako jednostavno “skočiti prijeko” i izmisliti prebivalište? Što je s onim Hrvatima koji su svjesno odlučili to ne raditi? Da li oni ne zaslužuju pomoć Hrvatske? Zašto?

Činjenica je da se određena financijska sredstva državnog proračuna na crno kroz fiktivna prebivališta prelijevaju u BiH. No to ne predstavlja pomoć tamošnjem stanovništvu. To je pomoć samo onom dijelu stanovništva koje se odlučilo na kršenje zakona. U biti, čak ni njima to ne predstavlja pomoć, već klasnični politički reket (“glasajte za nas, pa ćemo pustiti stvari ovakvima kakve jesu”), kao i stigmu koju na taj način preuzimaju.

Ni tako dalje ne može.

Financijska sradstva koja se danas crnim kanalima prelijevaju u susjednu državu treba detektirati, te potom preusmjeriti kroz legalne kanale kao pomoć prema svim Hrvatima u BiH. Npr. Za opstanak Hrvata u BiH bi puno više značila legalna pronatalna politika, od ilegalnog prelijevanja sredstava baziranog na fiktivnim prebivalištima. Da ne spominjem koliko bi to bilo i poštenije.

I da ne zaboravimo – cijela ova priča o fiktivnim prebivalištima u potpunosti je primjenjiva i na Srbe koji su svojedobno izbjegli iz Hrvatske. Nitko ne može živjeti na dva mjesta – pa ni oni. Smatram da se svim Srbima izbjeglim iz RH treba pružiti insitucionalna pomoć u realizaciji povratka – ali ona se ne može provoditi kršenjem zakona o prebivalištu. Već je dosta vremena prošlo od rata, i red je da Hrvati iz Bosne, Srbi iz Hrvatske, ali i Hrvatska kao država prelomi sa naslijeđem tog perioda. Vrijeme je da se zakoni poštuju, te da svatko primi pomoć koja mu je potrebna – ali po zakonu i poštenim i jednakim kriterijima. Inače ispašta država i društvo u cjelini.

- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.02.2010.

Blog podrške Marku Rakaru

Marko Rakar je jedna od osoba koje su ponajviše utjecale na činjenicu da aktivno promišljam o politici, te da svojim (malim) angažmanom pokušavam ponešto i sam učiniti. Upoznao sam ga na inicijalnom sastanku BORNA-e (Blogerskog odbora za referendum o NATO-u) – blogerske inicijative koja je kasnije rezultirala uključivanjem u puno širu akciju "NATO na referendum". Kasnije smo sudjelovali u nekoliko političkih / blogerskih projekata, poput zahtjeva o ocjeni ustavnosti Zakona o izboru zastupnika, ili pak u inicijativi za rasčiščavanje stanja na biračkim popisima. Kroz to vrijeme i zajedničku suradnju uvjerio sam se da se radi o iskrenoj osobi s kojom dijelim mnoge političke stavove, i još važnije – ideale. Zbog toga mi je osobito žao vidjeti kroz što Marko ovih dana prolazi.

U potpunosti vjerujem da je Marko pokušao napraviti sve u svojoj moći da u danoj situaciji postupi odgovorno, pošteno i moralno. Štoviše, i sad, kada je informacija o financijskim problemima kroz koje prolazi izašla u javnost, te negativno utjecala na njegov javni i društveni angažman, Marko niti jednom nije pokušao zanijekati postojanje svojih obaveza, kao ni namjeru da te obaveze ispuni. Takvo je ponašanje ne samo neuobičajeno za naše prostore, već predstavlja i svojevrsni presedan – što još jednom potvrđuje Markov karakter.

Predsjednik Ivo Josipović je u ovoj situaciji također zacrtao svojevrsni presedan. Demonstrirajući na svojem bliskom suradniku kriterije za obnašanje javne i društvene dužnosti, nije samo pokazao razinu odgovornosti uobičajenu u zapadnim demokracijama – te time opalio zvučnu pljusku onima koji svoju odgovornost ne vide unatoč pokradenim milijardama – već je i pred sebe postavio visoku letvicu. Očekujem da će se tih istih kriterija držati i kod odabira ostalih suradnika na Pantovčaku. Ako to uspije, pokazati će primjerom premijerki Kosor značenje pojma "odgovornost" – nešto što ona, njezini ministri, ali i (prezreni) mentor koji ju je doveo na današnju poziciju – ne poznaju. Ako ne uspije, upisati će veliki minus na samom početku svog mandata. Barem u mojim očima.

Na samom kraju, poručio bih javno ovim putem Marku – neka i ovo zlo bude za neko dobro. Želim ti da iz ove priče izađeš jači, bez nepotrebnog tereta na srcu, i spreman za nove izazove – i pobjede.

- 14:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.02.2010.

SDP: frakcija koja to nije

Današnje su me novine pomalo zatekle. Prvo Novi list u kojem je Nataša Božić na (gotovo) cijeloj trećoj strani piše tekst pod naslovom „Ranko Ostojić podupire osnivače frakcije u SDP-u“, a potom i Slobodna Dalmacija u kojoj Marina Karlović-Sabolić piše teskt „(Frakcija SDP-a za stopiranje jednoumlja“. Kako me Martina spominje kao „poznatog SDP-ovog blogera“ (hehehe, hvala, bez obzira na utemeljenost epiteta :-)), a kako oba teksta barataju pojmom „frakcije“ koji definitivno nije adekvatan za opis ove inicijative, odlučio sam napisati par riječi o čitavoj stvari.

Prije nego li pređem na poantu, želim napomenuti da SDP uistinu svojim Statutom omogućava formiranje unutarstranačkih frakcija (ili „programsko političkih struja“) i da u tome ne vidim ništa loše. Frakcije de facto postoje u svakoj stranci, i mislim da bi i po SDP bilo poželjnije da se faktične neformalne frakcije formaliziraju, te da se na unutarstranačkim izborima neslužbeni frakcijski „šalabahteri“ zamijene sa službenim izbornim prijedlozima pojedine frakcije. Problem je nažalost u tome što se pojam frakcije automatizmom doživljava kao nešto negativno čime se apriori radi protiv jedinstva stranke. No to u zapadnim demokracijama nije tako – frakcije samo predstavljaju formalizaciju unutarstranačke političke borbe i pozicioniranje. Jedinstvo stranke treba tražiti nakon što stranka kroz unutrašnje (poželjno otvorene i demokratske) mehanizme, pa i kroz „frakcijska“ sukobljavanja ideja, dođe do konačnog stava.

No, bez obzira na taj moj stav prema ulozi frakcija u unutarstranačkom životu, inicijativa o kojoj se piše ne spada u tu domenu – iako je, praktičnosti radi, iskoristila statutarnu mogućnost formiranja kao „programsko političke struje“.

Prvo, „Forum za 100 postotni SDP“ (radni naziv) nije frakcija koja bi okupila ljude sličnog (unutarstranačkog) političkog nazora, već od samog početka radi upravo suprotno – okuplja ljude koji su u stranci najčešće iskazivali prilično suprostavljena mišljenja. Ono što je svim tim pojedincima zajedničko jest želja za većim stupnjem unutarstranačke komunikacije, te afirmacija i unapređenje unutarstranačke demokracije. U tom kontekstu, ova je inicijativa puno sličnija Forumu mladih ili Forumu žena, nego li klasičnoj frakciji – od tuda i „Forum“ u radnom imenu inicijative.

Drugo, ako se već problematizira jedinstvo stranke, po mom su mišljenju puno štetniji „anonimni izvori iz vrha stranke“, ali i međusobno slanje poruka putem medija (kad tome nije vrijeme) od ovakvih inicijativa. Svi članovi stranke – uključujući i one koji se protive osnivanju ovog foruma – mogu na unutarstranačkom forumu moj.sdp.hr izreći svoje mišljenje. Ova inicijativa nije „od jučer“ već se duže vrijeme razgovara, oblikuje i formira na stranačkom forumu. Svi su pozvani da iskažu svoje mišljenje i njime utječu na ovu inicijativu.

I treće, da – i ova je inicijativa vjerojatno imala nekih grešaka u koracima. No to, kao ni (medijski) pritisci od „anonimnih pojedinaca iz vrha stranke“ ne bi trebalo, ni smjelo, poslužiti kao razlog (izgovor) za povlačenje iz ove priče. Na muci se poznaju junaci. Dobru priču treba gurati – najlaše je naći razlog zašto u njoj ne sudjelovati.

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.